Jesu li žene i muškarci ravnopravni u sportu?
Autor: Ivan Vojnović
Zamislite scenu u kojoj navečer sjedate pred televizor i krećete gledati svoj omiljeni sportski program – bilo utakmicu, bilo sportske vijesti, bilo nešto treće – ili skrolate na društvenim mrežama kroz sportski sadržaj precizno krojen za vas kroz napredne računalne algoritme, ili pak, ako to netko još radi, otvarate sportsku rubriku u omiljenim novinama ili čitate sportske novine. Učinit ćete to kao neku rutinu, dobit ćete neke informacije, više ili manje važne, i preći ćete preko toga i nastaviti dalje s dnevnim aktivnostima.
Ali u rijetkim situacijama možda ćete zastati i primijetiti jednu neobičnu stvar. Ili zapravo – vrlo uobičajenu stvar. Možda ćete primijetiti da u većini sportskih vijesti koje čitate, gledate ili slušate, dobivate informacije o muškim sportašima. Možda ćete primijetiti da, dok plovite društvenim mrežama, vidite puno više fotografija i sadržaja o muškim sportašima.
I ako to primijetite, velika je vjerojatnost da ćete se zapitati zašto je tome tako. Iako nećemo skakati pred zaključke, intuitivno ćemo zapaziti da položaj žena u sportu nije savršen. Nedvojbeno je da žene i muškarci, barem u Republici Hrvatskoj i zapadnim kulturama, imaju jednaka prava u svim društvenim djelatnostima pa tako i u sportu. Unatoč tome, primjećujemo puno više sportaša nego sportašica, izrazito više trenera nego trenerica, a pogotovo primjećujemo ogroman jaz između muškaraca i žena na rukovodećim pozicijama sportskih organizacija.
Da, žene i muškarci imaju jednaka prava u sportu, no nisu ravnopravni
Prema istraživanjima Europskog instituta za ravnopravnost spolova, u prosjeku je udio žena na rukovodećim pozicijama u sportskim savezima europskih država tek 14 posto. Porazno je da je Hrvatska još lošija, značajno je ispod europskog prosjeka. Od 28 europskih država Hrvatska je prema udjelu žena na rukovodećim pozicijama u sportu tek na niskom 24. mjestu. Prema drugom istraživanju koje je objavila Agencija za elektroničke medije, ženskim osobama u sportu posvećeno je samo 5 posto hrvatskog medijskog prostora nasuprot 95 posto rezerviranog za muške osobe u sportu.
Vrijedi zapitati se zašto je ženama teže doći do rukovodećih pozicija u sportu, ali i zašto im je teže istaknuti svoj sportski uspjeh. Ne postoje nikakvi institucionalni okviri koji ograničavaju uspon žena u sportu, niti žene imaju bilokakva manja prava od muškaraca.
Jedan mogući razlog leži u tradicionalnoj podjeli “muških” i “ženskih” poslova. Sport se od početaka smatrao muškom djelatnošću. U sportu gdje se natjecatelji fizički nadmeću, muškarci su prirodno imali prednost radi korpulentnosti i veće fizičke nadmoći. Jedan je to od glavnih razloga zašto su u početku samo muškarci sudjelovali u sportu. U staroj Grčkoj na drevnim Olimpijskim igrama ženama je bilo zabranjeno sudjelovati. Na prvim modernim Olimpijskim igrama nastupali su isključivo muškarci, a žene su dobile priliku na sljedećim Igrama, no samo u tenisu. Žene su se vrlo postepeno izborile za priliku da se natječu u olimpijskim sportovima pa je tako zgodno napomenuti da je atletika uvedena na Olimpijske igre 1928. u Amsterdamu. Koliko je sporo tekao proces emancipacije žena u olimpijskim sportovima pokazuje podatak da je hrvanje za žene uvedeno na Olimpijske igre 2004., a boks za žene tek 2012. godine.
“Muški” i “ženski” sportovi
U prilog položaju žena u sportu ne ide ni tradicionalna podjela na „muške“ i „ženske“ sportove. Tako u, primjerice, tradicionalno „muškom“ sportu nogometu, uspjesi žena prolaze potpuno nezapaženo. A još je gora činjenica da se u nekim dijelovima društva žene koje se bave „muškim“ sportovima ukrašavaju pridjevima poput „muškobanjaste“, a muškarci koji se bave tradicionalno „ženskim“ sportovima ne smatraju se „pravim“ muškarcima.
Je li onda problem u institucijama, pravima, zakonima i drugom, ili je ipak problem u nama, našoj kulturi i mentalitetu?
U hrvatskom patrijarhalnom društvu žena je često objektivizirana i seksualizirana. Žene su puno češće žrtve zlostavljanja, pogotovo seksualnog, a budući da se zlostavljanje događa svugdje, događa se i u sportu. U prilog položaju žena u sportu ne ide ni medijski pristup koji kada su u pitanju muški sportaši stavlja naglasak na njihov uspjeh, dok se kod žena stavlja naglasak na njihove fizičke atribute. I onda ćete puno češće vidjeti fotografije sportašica u izazovnim pozama i u izazovnoj odjeći.
I dok se krovne svjetske sportske organizacije bore uopće definirati što je žena, ponekad se čini da zaboravljaju da žene nisu u najboljem položaju u sportu i da na tome treba raditi. Stoga sljedeći put kada gledate televiziju, čitate ili skrolate društvenim mrežama, zastanite i razmislite kakvo je društvo u kojem živimo.